Settbeyer is back!

…Di je bio? Paaa, nigdje, zapravo. Jedino što me nije bilo posljednjih dana u blogosferi. Eto, dogodilo se. Izostanak bez razloga, a isto tako i povratak :)

Vruće je ovih dana u zemlji. Nikome nije lako, a nekima je od temperatura naizgled zakuhalo u glavi — što je vrlo nezgodno u slučaju da te glave kroje sudbinu drugima. Evo, recimo, ja nikome ne krojim sudbinu pa je manji problem ako mi zakuha u glavi. Najgore što se može u tom slučaju dogoditi jest da krenu priče o meni, ako napravim neku glupost. Ili da mi se počne mutiti u glavi jer sam se predugo zadržao na suncu, ne pijući pritom dovoljno tekućine.

Tako sam se danas malo preračunao, što se aktivnosti na otvorenom tiče. “Još samo ovo, pa još ovo, i ono tamo…” i već je rano popodne, a sunce ne prihvaća izgovore i opravdanja. U redu, barem se vide rezultati rada (uređenija okućnica), a rashlađenost je ubrzo postignuta u debeloj hladovini.

I dok kod nas vladaju kritično visoke temperature i kritično niski stručni kriteriji, pitam se nije li lakše živjeti u nekom dijelu svijeta gdje se ovaj val globalne krize ne osjeti — jednostavno zbog toga što je ondje kriza stalno stanje. I, kao što je bolje prilagoditi se životu pod žarkim ljetnim suncem, tako i krizu treba pustiti u svoj život. Jest da nije ugodna, jest da se stvara masovna histerija oko mogućih posljedica, jest da isplivavaju ograničenja (osobna i institucionalna) u sučeljavanju s njom, ali je kriza ujedno i iskustvo (makar i bolno) koje nas nečemu uči. Poput šumskog požara koji, nakon što pomete sve pred sobom, otvori prostor za novi rast.

Hm, nije mi bila namjera mudrovati, ali pročitao sam članak koji me naveo na ovo i ovakvo razmišljanje. Razmišljanje o tome kako različite kulture mogu jednu te istu stvar potpuno drugačije doživljavati. Jedni Sunce promatraju kroz znanstvenu prizmu utilitarnosti, dok se drugi mole da ga za pomrčine ne progutaju demoni.

Mi smo u zapadnjačkim kulturama protjerali demone iz zajedničke svijesti u onu osobnu. Bavimo se njima samo na osobnoj razini, većinom u ordinacijama psihoterapeuta i ispovjedaonicama. Koliko je to uspješna strategija, nije na meni da prosuđujem. Jedino mi se čini da je sve više onih koji sa svojim demonima izlaze na ulicu i rade svakojake demonske stvari. (Ili je to možda ipak samo zakuhalost od sunca?)

A čini mi se da neki demoni čuče i na ovakvim mjestima:

Višnjevača (domaća)

Višnjevača (domaća)

Zato, oprez! Slatki su samo dok se ne pretjeruje :)

Imamo marmeladu!

Danas je bio zanimljiv dan, moglo bi se reći jedan ima-nema dan. Pa smo tako imali najviše dnevnih stupnjeva ove godine (zasad). No, nismo imali struje popodne. Taj mi je nestanak demonstrirao koliko sam ovisan o struji, čak i ovdje, daleko izvan grada. Bateriji mobitela nije preostao dug život bez nadopunjavanja, štednjak je bez struje običan metalni sanduk s ograničenim skladišnim prostorom, radio nisam mogao uključiti zbog misterioznog tehničkog problema, pa čak ni fiksni telefon ne radi kad nema struje. Najviše me brinulo što će biti sa zalihama hrane u hladnjaku, ako lokalni HEP-ovci uskoro ne otklone kvar.

Nakon nekoliko sati, kriza je prošla, paklena vrućina vani je malo posustala i uobičajeni se život mogao nastaviti.

U kategoriji stvari koje smo danas imali, osim vrućine, izdvajam marmeladu od višanja i ribiza. To je već treća runda ove godine, a svaku radim po malo promijenjenom receptu, prema trenutnoj inspiraciji :)

Valjda ću se poslije sjetiti što sam u koju stavio. Znači, imamo marmeladu! Ali i šeflju :) Po punjenju staklenki, ostala je na tanjuru ležati šeflja prevučena tankim crvenim slojem buduće marmelade. Fascinirala me ta crvena, podsjećajući me na negdašnja ukrašavanja božićnog drvca. Bit će da smo imali kuglice za jelku u toj boji kad sam bio mali… Sad imam tek sjećanja na njih, plus šeflju! Ali i nju samo još večeras :)

(slika je link na... 'đenje! :))

(slika je link na... 'đenje! :))

Hladovina

Jučer sam shvatio da je blogosfera jedna bespoštedna borba — moraš redovito pisati, biti zabavan, zanimljiv, stavljati fotke, dubokoumne citate, prognoze o sudbini svijeta… Što više, to bolje :)

E, pa ništa od toga! Ako sam nekad i sklon kompleksnijim temama, trenutno sam zaokupljen čisto prizemnim, elementarnim aktivnostima. A kako je ovih dana prevladavajući element pripeka ove naše glavne zvijezde (Sunca, ne Angeline Jolie), meni je najprivlačnija hladovina (na slici je meni omiljena hladovina na dvorištu, ispod stabala šljiva, na blagoj padini prekrivenoj gustim slojem mahovine iz koje svejedno lijepo raste trava).

Hladovina

Hladovina

Rano ujutro, dok još nije postalo prevruće, oboružao sam se kosilicom i krenuo u obračun s travom na dvorištu. U posljednjih desetak dana često je kišilo pa je trava brzo i gusto izrasla. Na dvorištu imam otprilike tri različite zone: planinsku livadu, sočnu djetelinu i nekategoriziranu zonu koja ne sliči nijednoj od prethodne dvije. Lijepo mi ih je gledati i nepokošene, koliko god oku godi vidjeti uredno skraćen travnjak. No, ipak su mi draže ove moje zone (imaju svojevrsnu autentičnost) od uniformnih zelenih tepiha.

Kako god, trava se mora kositi. To znaju i moji susjedi pa su se jutros — kao po dogovoru — svi sjatili i navalili kositi okućnice. Hmmmm,  večeras će se spavati uz onaj bezobrazno ugodan miris svježe pokošene trave…

:)

Usput, ne prepoznajem samo ja blagodati hladovine pod šljivama:

Društvo u hladovini

Društvo u hladovini

"Opet te kamere"  :)

"Opet te kamere" :)

Prije i poslije

Tko bi rekao da je danas nedjelja. Nakon dugog kišnog razdoblja, sunce je u svima probudilo vrtlare, kućne majstore, šetače, kupače, putnike… Mene  zapala kategorija “kućni majstor”. I “vrtlar”. E da, i “kuhar”. Za ostale ne znam, nadam se samo da ste zadovoljni čime god da ste danas ispunili dan :)

I, kako se većina današnjih aktivnosti nije mogla foto-popratiti, prilažem tek dokumentaciju o zahvatu koji je puno predugo čekao da dođe na red. A ispalo je prilično jednostavno. Ili sam ja bolji kućni majstor nego sam mislio?

:)

Slavina — prije

Slavina — prije

Slavina — poslije (nova :))

Slavina — poslije :))

Navratila danas susjeda. Ispričala i vic: “Žena daje upute mužu: “Idem do susjede na pet minuta — ti promiješaj ručak svakih pola sata!”

Boje ljeta

Borimo se protiv ljetnog sivila…
:)

col01col04col06col06a

Pod pritiskom

Horizont

Horizont

Bit će ovo jedan post pod pritiskom. Pod pritiskom zbog toga što nemam što reći. Ali, budući da sam dobio “direktivu”, moram nešto napisati. Pa, da vidimo kako funkcioniram pod pritiskom. Drugačije reagiramo kad stvari ne teku glatko — ili kad nije sve po našem.

E da, puno o sebi možemo saznati kad se nađemo pod pritiskom — već je sam način reagiranja i djelovanja poučan. Naravno, ako se potrudimo vidjeti u retrospektivi kako smo se ponijeli. Jesmo li se uhvatili ukoštac s pritiskom, zagrizli jače i upregnuli snage u rješavanje problema, ili se osjećamo poklopljenima i nepravedno dodatno opterećenima, ili se samo želimo maknuti od svega, pričekati da pritisak prođe, ili idemo dalje na uobičajen način…?

I nije važan ishod, već sam stav prema pritiskajućim okolnostima. Rekao bih da nas to uvelike određuje. S druge strane, vjerojatno se isto može reći i za djelovanje u iznimno ugodnim uvjetima, kad sve ide kao po loju. Ne radujemo se svi na isti način, pa se i po tome međusobno razlikujemo. Znači, što god radili, može biti poučno. Ako samo otvorimo oči…

Eto, tako ja razmišljam kad sam pod pritiskom :)

I kako post ne bi bio skroz lišen sadržaja, priložio sam sliku-dvije.

Hoooop!

Hoooop!

Rusi

Nešto mi se vrzma mislima u zadnje vrijeme, pa je možda trenutak to izbaciti van, u svijet, neka živi svojim životom — i pusti mene u miru :)

Naime, u nekoliko sam navrata naletio na podatak o tome kako su Rusi dobili svoje ime. Konačno sam saznao cijelu priču — ako je vjerovati povjesničarima. Dakle, od 9. st. Vikinzi su iz Skandinavije išli u ekspedicije na istok. Naravno, zanimalo ih je pljačkanje, a kako su ondje nailazili na Slavene, miroljubive (drugim riječima, bespomoćne) ratare, dolazili su sve češće i prodirali sve dalje — Dnjeprom do Crnog mora, a na istok do Volge. Budući su bili riđokosi, autohtono ih je stanovništvo zvalo “rusi”, a kad su se Vikinzi naposljetku asimilirali, naziv je ostao.

To je objašnjenje u najkraćim crtama. Oni željni više detalja, mogu pogledati ovdje za vikinška osvajanja, a što se tiče imena “Rusi”, postoje razne teorije, ovisno o nacionalnosti povjesničara koji su ih iznijeli :)

Ujedno bi ovo objasnilo i zašto u Bjelorusiji i Ukrajini ima toliko plavokosog stanovništva.

Ali, što — mene u tom kontekstu zanima zašto su Inuiti toliko drugačiji od Skandinavaca? Nema jednog plavokosog Inuita! Učili nas u školi da svi potječemo od dalekih predaka koji su se iz Afrike raštrkali planetom. Ovisno o tome u kakvim su klimatskim uvjetima rasli, razvile su se rase i karakteristike po kojima se jedna rasa razlikovala od drugih (npr. puno sunca i vruć zrak = tamna koža i široke nosnice). I kako to onda stoji s ovima na dalekom sjeveru? Pretpostavljam da su Vikinzi dolutali na sjever znatno kasnije od ostalih dalekih sjevernjaka. Možda im upravo zato vrag nije dao mira, pa su stalno išli u pohode uokolo :)

A možda nisam baš najbolje slušao na satu…?

:)

Post petkom

Sateliti sve snimaju

Sateliti sve snimaju

Danas slobodan dan od posta. Ili: post petkom :)

Slabo događanja, sve se naizgled zaustavilo. Što, naravno, nije istina — svijet je u stanju stalnog gibanja (osim ako se ne nađe na Kelvinovoj ništici, koliko se sjećam naučenog za davnih školskih dana). Znači, sve se zaustavilo iz moje perspektive. Odnosno ja sam malo zastao na vremenskoj crti. I mogu reći da to nije tako strašno iskustvo :)

Naposljetku, nema propisane brzine kojom se trebamo gibati po vremenskoj crti; radi se o subjektivnoj stvari. Najveći je problem što se čovjek osjeća krivim ako ne poštuje uobičajene, ovdje važeće vrijednosti za najnižu i najvišu brzinu (istupanje iz tih granica uvijek nailazi na neodobravanje okoline, samo ne iz istih razloga). Rješenje? Eliminacija osjećaja krivnje! Ili prebacivanje u višu brzinu. Ili, rjeđe, višu. Kažem rjeđe, jer već po fizikalnim zakonima svako se tijelo odupire gibanju. Što bi značilo da bi nama prirodno stanje bilo mirovanje (iako ni tada ne prestaje svako gibanje). I tako sam — ne htijući — nadošao na zanimljiv paradoks: život se opire gibanju, a bez gibanja nema života.

No, makar mi subjektivno stajali u mjestu kao glineni kipovi, svijet (planet) se i dalje vrti, a oko njega i sateliti — s kojih je stigla gornja fotka (na njoj se može vidjeti lokacija s koje se javljam).

Hm, na kraju ipak nije “onaj” post petkom :)

Free_Yaaay_avatar_entry_by_CookiemagiK

Pogled

Kud vodi ovaj puuuut…?
Ove tračnice, to jest. Pa, vode u Hrvatsku. Zapravo već jesu u Hrvatskoj, ali na njezinom zapadnom rubu (za radoznale: Ozalj). Odakle se protežu dalje, prema središtu države i još dalje i dalje, sve do nekog drugog kraja (da ne kažem, krajnosti).

Pogled odavde na Hrvatsku i nije nešto inspirativan, a ni oblaci nisu baš obećavajući. Zato je možda uputno prestati zamišljati zeleniju travu na susjednom pašnjaku i tamo negdje, iza obzora. Ima dosta zelenog i na dohvat ruke… Zelenog ili, recimo, kokos-bijelog!
:)

Tako sam misli o udaljenim obećanjima na grani zamijenio čokoladnim sladoledom s kokosom u ruci i pogledom na višnju punu plodova u susjednom dvorištu. TO otvara toliko mogućih kombinacija…
:)

image006

Kud vodi ovaj puuuut…?
Ove tračnice, to jest. Pa, vode u Hrvatsku. Zapravo već jesu u Hrvatskoj, ali na njezinom zapadnom rubu (za radoznale: Ozalj). Odakle se protežu dalje, prema središtu države i još dalje i dalje, sve do nekog drugog kraja (da ne kažem, krajnosti).

Pogled odavde na Hrvatsku i nije nešto inspirativan, a ni oblaci nisu baš obećavajući. Zato je možda bolje prestati zamišljati zeleniju travu na susjednom pašnjaku i tamo negdje, iza obzora. Ima dosta zelenog i na dohvat ruke… Zelenog ili, recimo, kokos-bijelog!
:)

Tako sam misli o udaljenim obećanjima na grani zamijenio čokoladnim sladoledom s kokosom u ruci i pogledom na višnju punu plodova u susjednom dvorištu. TO otvara toliko mogućih kombinacija…
:)

Kišna granica

E da… Opet kiša. Dosadna je više — a i ja, pišući o njoj. Ako se nekome slučajno ne čita ništa na tu temu (koliko god je danas bila baš zanimljiva situacija), neka slobodno slijedi ovaj glazbeni link koji je sigurno zanimljiviji od kiše :)

Link (poveznica, je li:) vodi na meni najdraži bend iz 1990-ih. U redu, ne treba živjeti u prošlosti, ali valjda ni zaboraviti drage stvari.

Gdje sam ono stao… Da, kiša :)
Dakle, sjedim tako u ugodno friškoj kući za najtoplijeg dijela popodneva. Vani sparno i, kao što to ljeti obično biva, zrikavci stružu iz sve snage. Zrikavci i neki snažan šum, nedaleko od kuće. Kao da se olujni vjetar prosijava kroz krošnje, jedino što vjetra nema. Pa kako ovdje u blizini ne postoji ništa što bi proizvodilo takav šum, izađem provjeriti.

Kad ono…! Tristotinjak metara niže, kišna granica. Od te granice prema dolini pljusak, naovamo sunčano popodne. I tako desetak minuta neobičnog razgraničenja — neobičnog zbog svoje statičnosti. Oblaci obično nekamo putuju, zar ne? Pokušao sam to foto-dokumentirati, ali ograničenja fotoaparata (i mene kao fotografa:) nisu rezultirala previše vjernim prikazom.

Kišna granica

Kišna granica

Od sutra, ipak, bez kiše u blogu — treba negdje povući granicu :)

E. Samo vruda… Opet kiša. Dosadna je više — a i ja, pišući o njoj. Ako se nekome slučajno ne čita ništa na tu temu (koliko god je danas bila baš zanimljiva situacija), neka slobodno slijedi ovaj glazbeni link http://www.youtube.com/watch?v=iF7Pj9fW8Iw koji je sigurno zanimljiviji od kiše :)Link (poveznica, je li:) vodi na meni najdraži bend iz 1990-ih. U redu, ne treba živjeti u prošlosti, ali valjda ne treba ni zaboraviti drage stvari.

Gdje sam ono stao… Da, kiša :)
Dakle, sjedim tako u ugodno friškoj kući za najtoplijeg dijela popodneva. Vani sparno i, kao što to ljeti obično biva, zrikavci stružu iz sve snage. Zrikavci i neki snažan šum, nedaleko od kuće. Kao da se olujni vjetar prosijava kroz krošnje, jedino što vjetra nema. Pa kako ovdje u blizini ne postoji ništa što bi proizvodilo takav šum, izađem provjeriti.

Kad ono…! Tristotinjak metara niže, kišna granica. Od te granice prema dolini pljusak, naovamo sunčano popodne. I tako desetak minuta neobičnog razgraničenja — neobičnog zbog svoje statičnosti. Oblaci obično nekamo putuju, zar ne? Pokušao sam to foto-dokumentirati, ali ograničenja fotoaparata (i mene kao fotografa:) nisu rezultirala previše vjernim prikazom.

Od sutra, ipak, bez kiše u blogu — samo vruće teme :)

« Stariji sadržaj