…Di je bio? Paaa, nigdje, zapravo. Jedino što me nije bilo posljednjih dana u blogosferi. Eto, dogodilo se. Izostanak bez razloga, a isto tako i povratak :)
Vruće je ovih dana u zemlji. Nikome nije lako, a nekima je od temperatura naizgled zakuhalo u glavi — što je vrlo nezgodno u slučaju da te glave kroje sudbinu drugima. Evo, recimo, ja nikome ne krojim sudbinu pa je manji problem ako mi zakuha u glavi. Najgore što se može u tom slučaju dogoditi jest da krenu priče o meni, ako napravim neku glupost. Ili da mi se počne mutiti u glavi jer sam se predugo zadržao na suncu, ne pijući pritom dovoljno tekućine.
Tako sam se danas malo preračunao, što se aktivnosti na otvorenom tiče. “Još samo ovo, pa još ovo, i ono tamo…” i već je rano popodne, a sunce ne prihvaća izgovore i opravdanja. U redu, barem se vide rezultati rada (uređenija okućnica), a rashlađenost je ubrzo postignuta u debeloj hladovini.
I dok kod nas vladaju kritično visoke temperature i kritično niski stručni kriteriji, pitam se nije li lakše živjeti u nekom dijelu svijeta gdje se ovaj val globalne krize ne osjeti — jednostavno zbog toga što je ondje kriza stalno stanje. I, kao što je bolje prilagoditi se životu pod žarkim ljetnim suncem, tako i krizu treba pustiti u svoj život. Jest da nije ugodna, jest da se stvara masovna histerija oko mogućih posljedica, jest da isplivavaju ograničenja (osobna i institucionalna) u sučeljavanju s njom, ali je kriza ujedno i iskustvo (makar i bolno) koje nas nečemu uči. Poput šumskog požara koji, nakon što pomete sve pred sobom, otvori prostor za novi rast.
Hm, nije mi bila namjera mudrovati, ali pročitao sam članak koji me naveo na ovo i ovakvo razmišljanje. Razmišljanje o tome kako različite kulture mogu jednu te istu stvar potpuno drugačije doživljavati. Jedni Sunce promatraju kroz znanstvenu prizmu utilitarnosti, dok se drugi mole da ga za pomrčine ne progutaju demoni.
Mi smo u zapadnjačkim kulturama protjerali demone iz zajedničke svijesti u onu osobnu. Bavimo se njima samo na osobnoj razini, većinom u ordinacijama psihoterapeuta i ispovjedaonicama. Koliko je to uspješna strategija, nije na meni da prosuđujem. Jedino mi se čini da je sve više onih koji sa svojim demonima izlaze na ulicu i rade svakojake demonske stvari. (Ili je to možda ipak samo zakuhalost od sunca?)
A čini mi se da neki demoni čuče i na ovakvim mjestima:
Višnjevača (domaća)
Zato, oprez! Slatki su samo dok se ne pretjeruje :)
